|
|
svjetovi unutar svjetova
04.07.2007., srijeda
Spašavanje Billya
14 dana izbivanja... neoprostivo...
nije bilo lako ne doći, napisati nešto, posjetiti prijatelje blogere...
ali iskreno, ne samo da nisam o čemu, nego nisam imao ni kada...
trebalo bi skoro put mora krenuti... a da bi ga mogao isplatiti, uzeo sam si, uz postojeći, i dodatni posao, tako da fušarim 100 na sat :) poso, kuća, poso, kuća,-..... birtiju sam izbacio, prijatelji su i tako na moru, pa nemam grižnju savjesti zbog potencijalnog zapostavljanja bližnjih... decko ne živi u mom gradu tako da i njega nemam kad zapostaviti...
ali... zapostaviti sebe, čak i radi naizgled višeg cilja, mislim da nije u redu... posebno stoga što sam veliki protivnik kompleksa žrtvovanja, prihvaćanja križa radi njega samoga, gaženja sebe sada, e da bi u nekoj nediferenciranoj budućnosti uživao.... bezveze...
..iz mog 12-satnog rada na dan, svaki dan, vec 2 tjedna, iz te letargije i polusvijesti, izvukao me jučerašnji jednodnevni put u slavoniju. posjet baki i djedu kod kojih sam odrasto...
...uzeo sam Billya, sina njemačke ovčarice Bele i susjedovog zlatnog retrivera, i krenuo nejdražim stazama, šumom i njivom, ... ma kako da vam prenesem taj osjećaj, ... ondje sam provodio najdivnije dječačke trenutke...
...Billy, inace omiljen u selu, najprije zbog svoje štenaćke ćudi ( naime, sada mu je već 5 godina, ali nikada nije prestao biti štene), a onda zbog svog nesvakidašnjeg izgleda ( čarobnom igra gena naslijedio je konstituciju njemačkog ovčara a boju retrivera... da- pogodili ste, izgleda kao bijeli vuk :)))
bio je neuhvatljiv
... bio je neuhvatljiv prvih sat vremena, a onda je počeo usporavati, zatim je počeo zaostajati, pa šepati, ... tada me već počela hvatati panika, jer sam načinio najgluplju moguću pogrešku...
povesti psa u šetnju, 3. srpnja , u 14 sati, a vode nigdje na vidiku, u kanalima koji omeđuju njive samo popucala zemlja umjesto vode...
... vukao se tako za mnom, i svakih nekoliko koraka bi zastao piljeći u pod, ali bi opet nastavio, svaki put još težim korakom... u trenutku kada se počeo vrtiti u krug jer valjda više nije imao osjećaj za koordinaciju i ravnotežu, e tada je panika nestala, i znao sam da imam jako malo vremena da nešto učinim,...bila mi je poznata ozbiljnost situacije jer sam odrastao u obitelji lovca, a pse smo doživljavali više kao ukućane nego kao kućne ili dvorišne ljubimce-igračke... još sam k tomu uz Billya bio posebno vezan jer sam ga osobno izabrao iz njegova legla i poklonio ga baki i djedu prije 5 ljeta,...
...srećom imao sam mobitel u džepu, nazvao starog da odmah krene autom što bliže nama, iako nije bilo lako objasniti gdje smo točno, jer smo bili doslovno usred ničega, na sve 4 strane svijeta pogled pada na njive, njive, i opet njive, sat vremena hoda do sela....ali kako ona siva moždana mašina radi kada je najpotrebnije, ( nikada me nije iznevjerila u trenucima kada je život bio u pitanju, a takvih je bilo).. sjetio sam se da pored obližnjeg višnjika protječe nekakav malo veći kanal, koji se ulijeva u Bosut nekoliko kilometara niže prema istok,
... u iducoj sekundi vec sam bio u punom trku s do kraja razvijenim planom u glavi...boce nemam, jedino što mogu je skinuti majicu sa sebe i natopiti ju u kanalu i trk natrag k Billyu.. to sam i učinio.. ne znam koliko mi je vremena trebalo do vode i natrag jer pojam vremena tada nije bio važan, važno je bilo trčati , trčati, ludački trčati ( bogu hvala pa sam u izvsnoj tjelesnoj kondiciji!!).. dok sam se vratio do Billya, on je ležao, i ispušato neke čudne zvukove, vrlo slične ljudskom kašlju, i pjenilo se niz usta, uspio sam iscijediti jako malo vode iz majice, i pokrio ga njome, i navukao još na njega hrpu listova neke, meni nepoznate, biljke iz polja. legao sam kraj njega, i pricao mu, pricao, .... i samo mu ponavljao..." ajde Billy, vučino, još malo, samo malo, brzo ćemo do vode, ...." znam da zvuči blesavo, ali jedino bi trznuo glavom kada bi čuo riječ - voda....na svaki spomen riječi "voda" kao da je izvlačio neku dodatnu snagu iz sebe...
a moj stari, svaka mu čast, sa svojim crvenim seatom probija se putevima uz njive, kojima dotad vjerojatno auto nikad nije prošao... i probio se... unijeli smo ga u auto i jureći k veterinaru, ja sam i dalje pričao Billyu...."jel se sjećaš kad sam te tek donio na selo? bio si mali ko djedova šlapa... a vidi ga sad kolika je mrcina! ajde još malo, još samo malo..." dok sam ja njemu pricao, stari je meni psovao i skidao sve bogove s neba, "da kako mi je palo napamet vodit ga po takvom vremenu u šetnju...da koji je men k....., da će me objesit ako ...."
...nije me objesio :) stigli smo veterinaru na vrijeme, vučina je pokazala zašto je vučina, i već je iste večeri, nakon infuzije, i koktela soli i vitamina, divljao po dvorištu, zapletao se baki pod noge, i grizao djeda dok ga je pokušavao četkati...
... on je bio ponovno rođen, ja sam se osjećao ponovno rođenim....
...oni koji nisu imali psa nece razumjeti kako sam se osjećao dok je umirao pod mojom majicom... i koliko mi je bijeli vuk pomogao da se trznem iz ružnog dvotjednog sna, i nasmijem se kao klinac :)))
...
|
20.06.2007., srijeda
dođoh, vidjeh, pobježe
London - očima usnuloga
...gadno ljubičasto čudovište nalik predimenzioniranoj ptičurini spustilo se na pistu...put sam proveo snivajući najdubljim snom... oči su se otvorile tek minutu prije slijetanja... i bez imalo pretjerivanja 20-ak prestravljenih očiju proždiralo me flegmatičnog... nije im bilo jasno kako sam prespavao nevrijeme i velike turbulencije koje su nas putem pratile, i sljedećih sat vremena su mi prepričavali kako smo propadali, kako nas je bacalo čas lijevo, čas desno, ali kvragu, ja bih spavao čvrsto čak i usred bojnog bolja...
...i dane koji su slijedili proveo sam u polusnu...uz teško privikavanje na ćudljivu britansku klmu...
London - očima meteorapata
...teško privikavanje na sjebanu britansku klimu... bočica ketonala koju sam posvojio od Mirne bila je moj spas... temperatura 10-ak stupnjeva niža od zagrebačke, ali s drastičnim skokovima tijekom dana...sunce prži, skineš se u kratko, oblak ga zakloni, oblačiš jaknu, sunce iziđe, skineš se u kratko, kiša se obruši, oblačiš kabanicu... tj. turisti oblače kabanice i izvlače kišobrane, a domorodci više kišu niti ne primjećuju, niti bježe pred njom pod kišobrane... jedva primjetno pognu glavu i nastavljaju svojim putovima...
London - očima zaljubljenika u Van Gogha
...stajao sam ispred suncokreta, i rakova... i to je bio moj najveći britanski orgazam...
drugi sam doživio kad sam se sasvim slučajno zatekao pred Shakespeareovim kazalištem... to su bile moje 2 top destinacije u Londonu :))))
London - očima praktičnog putnika ( preporuke budućim putnicima)
...wizz air - bez premca najjeftiniji oblik prijevoza do londona ; ali pripremite živce za sate i sate provedene u zračnoj luci, i na česta višesatna kašnjenja ( kako u polasku, tako i u povratku)
...nemojte koristiti podzemnu, bus je mnogo jeftinije rješenje a ujedno i omogućava besplatno razgledanje grada ( kupite dnevnu kartu -35kn)
...kako smo mi balkanci poslovični kavopije, tamo ćete morati zaboraviti na kavu, jer ono što oni zovu kavom ( i naplaćuju min 25kn) mi ne bismo ni svinjama dali
...hrana... eh hrana... budući da britanci nisu poznati kao gurmani, i nemaju neka prepoznatljiva i ukusna jela, a sendvič vulgaris stoji cca 30kn, najisplativije se hraniti u Burger Kingu i kineskim restoranima ( s punom odgovornošću preporučam jedan takav - Chopstix, preko puta Big Bena, a tik ispod London Eye-a)
...za one koje zanima šopingiranje, a što sam ja na svu sreću preskočio, Oxford Street je idealno mjesto ; markirana roba ima iste ili često niže cijene u odnosu na Hrvatsku, a najrazvikanija je robna kuća Primarck, s bolesno jeftinom, a ipak ne-šrot robom
London - očima iznenađenog
...prije polaska držao me jedan stereotip o Londonu kao gradu sivila, magle, natiskanih kućica....
ali ne... Grad s razvijenom osobnošću, kako same urbane matrice tako i njenih stanovnika...
grad koji neobjašnjivo skladno spaja stare kamene građevine s masivnim staklenim zgradama, grad neviđenog klošarskog šminkeraja, grad čarobnog Big Bena i Tower Bridge-a, grad s tisuću mostova, grad s iznenađujuće premnogo zelenila, osebujnih kvartova ( svakako posjetiti Nothing Hill i Soho), još osebujnih prolaznika... grad koji je baš ovaj vikend veličanstvenom paradom proslavio kraljičin rođendan...
|
15.06.2007., petak
svi putovi vode u London
prijatelji, kratko sam s vama, ali unatoč tomu nekakav me poriv tjera da vas pozdravim prije puta...
po prvi puta u životu proživljavam putnu groznicu... i zbilja me trese...
po prvi puta u životu ulazim u avion bez padobrana... i to me čini nervoznim, neurotičnim, paranoičnim...
uh, kako mi se mnogi sada smiju ne vjerujući što čitaju :)
a kako ću se tek sam sebi smijati po povratku :)
ne volim avione, iako su obilježili značajan dio moga puta, i moji strahovi ( da razuvjerim one koji su pomislili kako sam Plačko) imaju sasvim racionalnu podlogu... 20.5.2001., nedjelja, finale ATP Zagreb Challangera, Miranda i ja, avion, padobran, sunčani bljesak, skok s 1200m, konopci koji se usijecaju u meso.... neopisiv osjećaj neimanja nikakvog osjeta u rukama i nogama...28 dana prikovanosti za postelju,....
otada ne ljubujem baš s visinama, avionima, a i ptice su mi postale manje drage...
ali vratit ću se snažniji... i u utorak vam pričati o londonskoj kišnoj magli
|
13.06.2007., srijeda
Nastanila je dvore od pijeska
Tko zna zašto liježemo
i zašto se baš s njima budimo...
U kućici zagrebačke Trešnjevke
čekam Onu čija je čakra crna,
Moju inspiraciju na glupost
Moju majku prkosa,
Moju umiljatu revolucionarku…
Ni Lude s viskom,
Ni Samoborski mesije,
nisu ju uspjeli izvući iz crvotočina vremena...
štovateljica kulta makova zrna
porodom osnažena za velike bitke,
onu najveću je izgubila...
Nastanila je dvore od pijeska...
zar nisi još dan mogla čekati na odlazak...
samo još jedno jutro...
tada bih ti skinuo narukvice od bosiljka
tada bih ti cjelivao rupice na bradi
tada bih te vodio u pradomovinu krasnosti...
Tko zna zašto liježemo
i zašto se baš s njima budimo...
|
11.06.2007., ponedjeljak
Doveo sam ju jednog petka u lipnju...
doveo sam ju jednog petka u lipnju...
starci su znali da postoji... to je sve što su znali. Nisu ju voljeli jer sam, otkad sam upoznao Nju, doma dolazio sve rjeđe, posljednju godinu viđali su me tek na sprovodima i svadbama, a i njih sam počeo zaobilaziti sve češće. Ipak, nisam nikad prošao kroz rodni grad a da me pritom nije dočekalo snažno grizodušje koje se izmjenjivalo sa čežnjom djeteta koje je prerano ostalo bez majke.
U trenucima dok bi presjedao s busa na vlak, a znajući da sam čitav vikend, kao i 18 od 20 prethodnih, posvetio Njoj, gledao bih onaj tijesni stančić uz prugu i molio bogove da stara ne iziđe na balkon i ne pogleda prema pruzi kojom njeno dijete svakog petka i svake nedjelje prolazi, a gotovo nikad ne zastane...
Majka zna, majke uvijek znaju... Precjenjujemo li njihov instikt ili su one bojovnice u tišini, koje šutke nose strašne istine o svojim sinovima?
Jedan je petak bio drukčiji...Petak kada sam odlučio ne skrivati se uz prugu...Petak kad sam doveo Nju... Nisu ju voljeli jer je bila vladarica mojih pruga...
Nisam joj dao da uđe sa mnom, nije niti tražila. Plan je bio da uđe 20minuta nakon mene.
Starcima sam po prvi puta počeo pričati o Njoj ..." Ona je ona kraj koje se osjećam kao zaštitnik, kraj koje drhtim, koja je 312 km od mene, a nikada ni metar udaljena... uz nju sam od sirove frajerčine i gnjusnog lovca na trofeje postao...." tada me stara prekinula riječima -"Što sine? Papučar?Cmoljo?"
"Ne stara, Onaj koji nikad nije drhtao uz svoju dragu, možda je frajerčina, al ja biram biti Cmoljo!"
Tu je krenula svađa. Popio sam kavu i otišao. Ona nije ušla za mnom jer je prošlo tek 10 minuta...
Trebalo je starcima nekoliko mjeseci da prihvate da im je sin magarac papučarski, iako su me odgajali da budem ponosni frajer-drkadžija koji se nakon godina bećarskog života ima skrasiti uz djevojku iz susjednog sela. Ali najteža faza prihvaćanja tog čudovišta od djeteta, tog polu-muškarca kakav sam u njihovim očima postao, tek će uslijediti...
Pripremao sam se mjesecima za novi okršaj... Oni Ju i dalje nisu voljeli..ali sada je želja da ju upoznaju postala jača od roditeljskog ponosa...
Srijeda kad sam doveo Nju...
Imao sam pripremljen scenarij...ali kad sam ušao u onaj tijesni stančić uz prugu, otelo se s usana :"Ona je ona kraj koje se osjećam kao zaštitnik, kraj koje drhtim, i vec cete Ju danas zavoljeti jer je Nju nemoguće ne voljeti... Ali, tajna koju ću tebi oče otkriti, a koju majka zna, jer majke uvijek znaju... Ona nije Ona, Ona je On..."
|
06.06.2007., srijeda
U Božjem toru svakakve marve ima iliti Ovca je rođena
Nakon Saše, Tina i Kedže, Tironija, Monike i Dorijana, Saše, Zdravka i Marine, pojavio se novi junak, pobjednik prvog ovčjeg reality showa u Hrvata. Samouvjeren, naočit mužjak, plemenitaškog garda i frajerske poze, ovan Josip postao je, kako to inače s najvećima biva, zvijezda The Timesa, Guardiana, NBC-a i drugih medijskih veličina.
Projekt «Stado.hr» osmislio je Siniša Labrović, sinjski konceptualni umjetnik, a istoga su podržali Ministarstvo kulture, grad Sinj i brojni svekolikom puku znani i neznani sponzori. Zvjezdani status Josipov izboren je u oštroj konkurenciji sedam ovaca (uz Josipa, naši su junaci redom: Prozerpina, Staša, Nevinka, Veselka, Tihana i Vjeran). Pri odabiru sedmoro natjecatelja ocjenjivački se sud vodio prvenstveno personalityem, a usto su kandidati morali proći zahtjevne psihofizičke testove, školu plesa, stylinga i ronjenja na dah. Pred vratima tora-«u paklu anonimnosti»-ostala su stada nezamijećenih rudlavaca.
A evo kako Labrović objašnjava zašto baš ovce, a ne recimo kokoši ili krave. «Prvo, ovce imaju neki metafizički potencijal (...)S druge strane, mi se često pravdamo kako je ovca tu da bleji , pase, daje vunu i mlijeko. Ovo je iskušavanje potencijala; mogu li ovce i nešto drugo? Mogu li percipirati poeziju, mogu li kritički gledati na tv-program? Iskreno se nadam da su ovce dostojne suparnice ljudima u kreiranju veličanstvene dosade realitya.»
Stado je na tjedan dana smješteno u improvizirani tor 10 puta 20m (čitaj: kuću Velikoga Čobana) u sklopu stare Badelove tvornice u Zagrebu. Čitav spektakl mogao se dnevno pratiti na Iskonu (www.stado.org) i na OTV-u. Gledatelji su svakodnevno odlučivali koja će ovca biti izbačena , a sirotu malu izbačenicu dobivao je jedan od glasača kao nagradu. Pomno isplaniran dnevni raspored odavao je serioznost i izuzetnu predanost organizatora. Tako su se redom nizali: Dan kulture, Dan televizije (ovčja kritička percepcija tv-programa), Dan slobodnih aktivnosti (u znak solidariziranja s napaćenim hrvatskim majkama koje rade i nedjeljom), Dan kreativnosti (izražavanje u raznim tehnikama vizualnih umjetnosti; slikanje, glina, video i sl.), Dan higijene (uređivanje zajedničkog prostora, osobna higijena), Dan glazbenog izražavanja (natjecanje u blejanju – u suvremenoj epohi poznatije kao karaoke show). Moram izraziti vlastito razočarenje ranim ispadanjem Nevinke koja je, unatoč bolesti (kronični artritis), svakodnevno oduševljavala stado dobrim raspoloženjem i izvrsnom interpretacijom viceva.
Začuđeni gledatelji (čitaj: uzjebani voajeri čiji je život zanimljiv poput Zakona o javnom prijevozu) s nevjericom su promatrali kako njihovi junaci bojkotiraju Dan kulture. Nepoštivanje hrvatske pjesničke baštine iskazali su prilikom gostovanja nekih od vodećih hrvatskih pisaca : Jergovića, Lucića, Perišića i dr. koji su stadu izvodili recitale, monologe, performanse. Vidno potreseni zbog rezignirane i ignorantske publike koja je čitavo vrijeme žvakala sijeno, odlučili su uglazbiti Tadijanovićevu «Baladu o zaklanim ovcama». Jedan je novinar pronicljivo primijetio : «Čini se da ovce iz ovoga stada preferiraju neki drugi poetski pravac». Zašto ste uopće čitali ovcama – likovali su zlobnici koji ne razumiju postmodernu umjetnost. Igor Lasić imao je spreman odgovor: «To je angažman koji otvara novi ulaz za promišljanje te stare teme odnosa prema bližnjem – ovci ili čovjeku, svejedno - u situaciji kad sve udruge naprave kurac od ovce». Niti Hrvoje Prnjak nije im ostao dužan: «(...)jer živim u zemlji gdje inače vlada psihologija stada, a i dolazim iz krajeva koji su osuđeni na čobanluk...».
Nakon burnih dana, izgriženih noktiju zbog čekanja rezultata, konačno je stigao. Dan pobjede! Uz glamurozan party. Sad je sasvim izvjesno –Josip ne samo da neće završiti u kvartovskoj mesnici, nego će poput grčkog mitskog junaka biti slavljen kao polubog - polučovjek.
I dok je grad tonuo u san, a mase frenetičnih obožavateljica pokušavale probiti policijski kordon u nadi da će dotaknuti Josipa, u meni se počela rađati sumnja jesu li ovce ipak sličnije ljudima no što sam ranije zamišljao...
p.s. tko o čemu, ja opet o plagijatima...
dužan sam se ispričati čitatelju jer je ovo priča od studenog 2005. a budući da nisam ništa napisao punih 381 dan, i tek tragam za novim inspiracijama, odlučio sam plagirati samoga sebe
23.11.2005
|
04.06.2007., ponedjeljak
eh, da, zašto plagijatori?
danas u 11:42 saznao sam da sam antioriginalan i antimaštovit. ili, da budem politički političke korektan prema sebi , kreativno uskraćen. ili to, ili su me plagirali prije nego što sam uopće otvorio blog. jer kako inace objasniti da sam si uspio dati ime tek iz 4. pokušaja?
Munja ( moj supatnik iz školske klupe, momak koji je dvaput ponavljao 2.razred osnovne, i koji je tukao moju Pepicu) ------zauzeto
Gastarbajter ( nadimak moje bake koja je bila muško u kući i švercala robu iz Trsta) ------zauzeto
Gonzales ( nadimak koji mi je dao Chole ne vjerujući svojim očima videći moju brzinu pranja suđa) ---------zauzeto
i onda, logično, avijoni! moja fascinacija tim cudovištima za koja i danas još ne kužim kako lete s ona 2 krilca, i u kojima i danas pišam od straha iako će mi 15.6 biti 12. vožnja avijonom.
eto, plagijatori moji, živjela kolektivna svijest! živjela moja davno krepana originalnost!
|
plagijatori
jučer sam pročitao svoj prvi blog. ne bi da me Ona nije natjerala (hvala prijateljice!).
a kako sam uvijek bio napredniji od većine djece ; što visinom, što bistrom glavicom, a bogami i nosom čija veličina samo malo zaostaje za onom jedne bivše tenisačice (hvala ti Silvija što si mi omogućila da zavolim sebe...takvog), eto već danas iz blog-voajera prelazim u masu luđaka koji uskraćuju vrijeme ( a onda i ljubav) ženama, djeci, komadima, biljkama i labradorima, i poklanjaju ga ostalim blog-luđacima.
Siguran sam da ću postati ovisnik, jer sam oduvijek jednu ovisnost mijenjao drugom.
Kleptoman, štreber, nimfoman, alkos, speed-manijak... sve moje bivše ljubavi.
Danas se vraćam svojoj prvoj...
|
|
|